130. obljetnica rođenja Oca Antića

„Sluga Božji o. Ante Antić, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, dugogodišnji odgojitelj klerika, ispovjednik i voditelj duša, isticao se cijeloga života izvanrednim krepostima, osobito dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, te vjernošću Crkvi i svome Redu. Istodobno, uronjen u Boga, bio je blizak ljudima i njihovim potrebama i problemima.“ (Tješitelj čudotvorni)

Rodio se u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika 16. travnja 1893.g. Otac Tome i majka Tada, r. Vlahov rodili su desetoro djece, a Ante im je bio šesto dijete po redu. Ime Ante dobio je iz zavjeta roditelja u čast sv. Antunu Padovanskom.

Nakon što je završio šest razreda osnovne škole (u Zatonu) odlazi u sjemenište. Godinu dana prije odlaska u sjemenište, razbolio se od tuberkuloze koja ga je pratila cijeli život. Primljen je u sjemenište u Sinju 1905.g., a u novincijat, 1911.g. na Visovcu. Redovničke zavjete položio je u Makarskoj. Zaređen je za svećenika u Šibeniku 29. srpnja 1917.g. Posljednjih deset godina, bio je ispovjednik i savjetnik u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu od 1956. do 1965.g.

Živio je svetim i kreposnim životom sve čineći iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Osobito je bio osjetljiv za nevolje ljudi koji su u potrebi. Pazio je da ne bude pogaženo ljudsko dostojanstvo. Prema svima je bio pažljiv.

Pogrbljeni starčić, pognut na svoj štap, svjedočio je već svojom vanjštinom, da život obdaren patnjom može biti sretan život. Prihvatio je patnju radosno znajući da će se tako bolje suobličiti Kristu. Izdahnuo je 4. ožujka 1965.g. nakon što je obavio javnu ispovijed i dobio od provincijala odrješenje. Pokopan je na Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je kardinal Franjo Kuharić.

Posmrtni ostaci, premješteni su u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Od 1984.g., vodi se postupak da se o. Antu Antića proglasi blaženim i svetim.

„Ono što mi se kod oca Ante najviše dopalo i što me najviše potreslo bilo je njegovo veliko milosrđe prema svim ljudima. Po uzoru na učitelja Isusa Krista, sagibao se s velikom blagošću nad svakom ljudskom bijedom. Nije osuđivao ljude ni kad su počinili velike grijehe. Stjecao se dojam da su mu najbliži oni koji su najdublje pali. Nije se sablažnjavao ni nad kojim čovjekom, nego je svakoga želio što više približiti Bogu.“

(don Žarko Brzić, Tješitelj čudotvorni, str. 86)