Fra Antu Antića upoznavala sam postupno, kroz njegove misli, zapise i ljude koji nastoje živjeti njegovu duhovnost. Sve sam više otkrivala koliko njegove riječi dotiču pitanja mojega vlastitog poziva: kako pripadati Bogu cijelim srcem, kako ostati blaga u teškoćama i kako u svakodnevnim obvezama sačuvati molitvenu sabranost. Kao redovnicu i odgojno-obrazovnu djelatnicu posebno me privlači njegovo poštovanje prema svakoj osobi. Ono me podsjeća da dijete, roditelj ili suradnik kojeg susrećem nosi dostojanstvo slike Božje. Zato je svaki susret prilika da moju vjeru netko osjeti kroz strpljenje, pažnju i prihvaćanje. Fra Ante mi pomaže iznova otkrivati da se predanje Bogu ostvaruje upravo u tim svakodnevnim odnosima.

 

Posebno mjesto na tom putu imaju prošlogodišnje duhovne vježbe koje je vodio fra Ivan Maletić. Njegov način približavanja Antićeve duhovnosti, prožet osobnim svjedočanstvom, pomogao mi je dublje razumjeti fra Antin poziv na potpuno predanje Bogu. U fra Ivanovu slušanju, duhovnom praćenju i osjetljivosti za čovjeka prepoznala sam odjek te duhovnosti. Vrijeme molitve, šutnje i razmatranja otvorilo mi je prostor da pred Gospodina donesem vlastita pitanja, sumnje i čežnje te ponovno osluhnem što traži od mene. Kao redovnici, to mi je bilo dragocjeno iskustvo obnove odnosa s Onim kojem sam posvetila život. Fra Antine riječi o povjerenju i predanju postale su mi osobni poziv da Bogu dopustim djelovati i ondje gdje sama ne vidim put. Zato ove duhovne vježbe, koje se organiziraju i ove godine, od srca preporučujem svima koji su u mogućnosti sudjelovati. Darovati vrijeme susretu s Gospodinom, u sabranosti, duhovnim nagovorima, uz mogućnost ispovijedi i duhovnog razgovora, može biti dragocjen korak prema dubljoj vjeri i obnovljenoj snazi za svakodnevni život.

 

3. Vaše uključivanje u Udrugu povezano je sa predsjednikom Udruge Stjepanom Kelčićem. Što ste prepoznali u njegovoj predanosti i djelovanju Udruge zbog čega ste poželjeli dati i svoj doprinos?

Preko Stjepana približilo mi se poslanje Udruge. U njegovoj zauzetosti prepoznala sam osobnu brigu za ljude, ustrajnost i spremnost da daruje svoje vrijeme kako bi se odgovorilo na nečiju potrebu. Takva predanost potiče čovjeka da i sam razmisli što može dati. U tome sam prepoznala poziv da svoje iskustvo i odgojno djelovanje stavim u službu zajedničkoga dobra. Lijepo mi je u Udruzi vidjeti susret različitih životnih poziva. Laici, svećenici i redovnice svojim darovima mogu pridonositi istom poslanju Crkve. Stjepanov primjer podsjetio me koliko nas Bog može pokrenuti preko zauzetosti drugoga čovjeka.

 

4. Kroz rubriku „Svetost u svakodnevnici“ potičete na življenje vjere u običnim životnim okolnostima. Koliko ti poticaji nastaju i iz Vaše molitve, osobnih pitanja i iskustva redovničkog života?

Mnogo toga nastaje upravo iz susreta svakodnevice i molitve. Strpljenje, prijateljstvo, bolest, briga za bližnjega ili vjernost u radu teme su koje svi živimo. I sama u njima tražim kako odgovoriti evanđeoski, osobito kada sam umorna, povrijeđena ili nemam jasan odgovor. Zato su ti poticaji i poziv meni da dopustim Božjoj riječi oblikovati moj život. Posebno me raduje suradnja s fra Markom Plejićem, koji se rado odazvao pozivu da ovu rubriku vodimo zajedno. Zahvalna sam za njegovu otvorenost, promišljanja i spremnost da svoje vrijeme i darove ugradi u ovo poslanje. Naša suradnja donosi bogatstvo različitih iskustava, povezanih željom da fra Antinu duhovnost približimo čovjeku i njegovim svakodnevnim pitanjima. U temelju rubrike je uvjerenje da je svetost poziv upućen svakom kršteniku. Obiteljski stol, bolesnička soba, radno mjesto i život zajednice prostori su u kojima odgovaramo na Božju ljubav. Želimo pomoći ljudima da upravo ondje prepoznaju priliku za rast u vjeri i konkretno darivanje sebe.

 

5. Kako je Dječji vrtić Jordanovac kao ustanova uključen u rad Udruge „Fra Ante Antić“ i na koji način povezujete djecu, roditelje i djelatnike s njezinim poslanjem?

Povezanost našega vrtića i Udruge ostvaruje se kroz susrete, upoznavanje fra Antina života i njegovanje osjetljivosti za druge. Posebno su nam dragocjeni dolasci suradnika Udruge koji djeci kroz razgovor, pjesmu i igru približavaju njegov lik. U proslavi svetoga Franje ta je povezanost dobila lijep prostor u kojem su se susreli odgoj, duhovnost i zajedništvo. Svoj doprinos vidim i u povezivanju ljudi: da roditelji i djelatnici upoznaju poslanje Udruge i prepoznaju mogućnost vlastitoga uključivanja. Željela bih da ta suradnja postupno raste iz zajedničkog razumijevanja da možemo biti blizu onima kojima je teško. Kao katolički vrtić imamo odgovornost djeci pružati iskustva iz kojih će učiti da vjera oblikuje naše postupke. Kada odrasli surađuju, daruju vrijeme i primjećuju tuđu potrebu, djeca dobivaju živo svjedočanstvo onoga o čemu ih poučavamo.

 

6. Susreti sa suradnicima Udruge već su približili djeci lik fra Ante Antića. Kako njegovu dobrotu, molitvu i osjetljivost za potrebite pretočiti u iskustva koja dijete može razumjeti i živjeti?

Dijete najbolje razumije ono što može doživjeti i učiniti. Fra Antinu dobrotu možemo približiti pričom, ali ona postaje djetetovo iskustvo kada utješi prijatelja, podijeli igračku ili primijeti da je netko ostao sam. Na nama odraslima je pomoći mu prepoznati vrijednost tih postupaka. I molitva treba biti bliska djetetovu životu. Možemo zajedno zahvaliti za obitelj, moliti za bolesnoga prijatelja ili nekoga kome nedostaje dom. Tako dijete uči svoje odnose i brige unositi u razgovor s Bogom. Važno mi je da odgoj za pomaganje čuva dostojanstvo svakoga čovjeka. Želimo razvijati suosjećanje i zahvalnost, uz svijest da svi trebamo jedni druge i da svatko ima nešto što može darovati.

 

7. Što odrasli mogu naučiti iz dječjeg načina darivanja i suosjećanja? Jeste li upravo kroz povezivanje vrtića i Udruge prepoznali koliko djeca mogu pokrenuti dobrotu u svojoj obitelji i zajednici?

Djeca nas mogu poučiti neposrednosti. Kada prepoznaju da je nekome teško, često žele odmah nešto učiniti: dati svoj crtež, hranu, higijenske potrepštine, nešto podijeliti ili izreći molitvu. Njihova nas pitanja vraćaju jednostavnom i zahtjevnom pitanju: što mi možemo učiniti za tu osobu? Kroz povezivanje vrtića i Udruge vidim koliko je važno djeci otvoriti prostor za takvu osjetljivost. Ono što dijete doživi u vrtiću može ponijeti u svoj dom i potaknuti razgovor s roditeljima. Tako i najmlađi mogu pridonositi ozračju dobrote u obitelji. Isusova blizina djeci podsjeća nas na vrijednost povjerenja i otvorenosti. Uz djecu i sama učim primati život sa zahvalnošću i darovati s manje računanja.

 

8. Kada gledate svoj dosadašnji doprinos, što biste željeli da po Vašem radu ostane u srcima ljudi i koji biste sljedeći korak voljeli ostvariti zajedno s Udrugom i zajednicom Dječjeg vrtića Jordanovac?

Voljela bih da ostane iskustvo ohrabrenja: da je netko osjetio kako je vrijedan pažnje, da smije ponovno započeti i da svojim malim doprinosom može nekome olakšati život. Ako neka riječ ili susret pomognu čovjeku otvoriti se Božjoj blizini, to mi je dragocjen plod.

 

U suradnji Udruge i vrtića željela bih dalje razvijati susrete i aktivnosti u kojima će djeca, roditelji i djelatnici moći zajedno sudjelovati. Posebno me privlači mogućnost povezivanja molitve, upoznavanja fra Antina života i konkretnih djela dobrote, primjerenih dječjoj dobi. Moja je želja da djeca odrastaju uz odrasle koji vjeru nastoje živjeti dosljedno i radosno. A za sebe molim da u svemu što radim sačuvam srce koje sluša Boga i čovjeka kojeg stavlja preda me.