5. dan hodočašća Stopama svetaca

Dragi prijatelji i štovatelji o. Ante Antića,

u tišini svetišta pred relikvijama Svete Katarine Bolongske slavili smo euharistiju, otajstvo Božje blizine koja se spušta u ljudsku krhkost. Prostor je odisao molitvom generacija, a u toj sabranosti postali smo svjesni kako je svetost uvijek odgovor na Ljubav koja prva dolazi ususret.
Fra Ivan nas je poveo u dubinu te istine povlačeći paralelu između svetaca: Oca fra Ante Antića , Svetog Pia iz Pietrelcine , Svetog Franje Asiškog i svete Katarine Bolongske. Nitko od njih nije bio pošteđen nutarnjih borbi. Svatko je prošao put lomljenja, suočavanja sa sobom i potpunog predanja Bogu. Obraćenje kod njih nije bio jedan trenutak, nego trajno suobličavanje Kristu.
I tu se otvara prostor za nas. Obraćenje nije tek moralni napor da budemo bolji, nego milost da dopustimo Bogu da nas ljubi ondje gdje smo najranjiviji. Zaviri­ti u vlastito srce znači stati pred Boga bez maski. U vlastitoj ranjenosti otkrivamo da nismo odbačeni, nego ljubljeni. Upravo ondje gdje priznamo svoju potrebu za oproštenjem, počinje djelovati milost. Euharistija je sakrament te preobrazbe, Krist nam se daruje kako bi našu slabost preobrazio u novi život.
Nakon mise uslijedilo je razgledavanje grada. Katedrala di San Pietro impresivna i monumentalna, nije samo arhitektonsko zdanje, nego teološki govor u kamenu. Visina svodova i igra svjetla podsjećaju da je čovjek stvoren za uzdignut pogled, za nebesku stvarnost. U tišini njezinih lađa osjeća se kako povijest vjere nije prošlost, nego živa prisutnost koja nas nosi.

Put nas dalje vodi u Ferrara u crkvu Santa Maria in Vado mjesto euharistijskog čuda. Fra Ivan nas upoznaje govoreći da je tijekom mise iz posvećene hostije potekla krv i dotaknula svod iznad oltara. Taj događaj snažno i impresivno svjedoči istinu koju Crkva ispovijeda: Krist je stvarno prisutan u euharistiji. Kristova Krv nije znak osude, nego savez ljubavi. Ona govori o Bogu koji ne ostaje dalek, nego ulazi u našu povijest, prihvaća trpljenje i daruje sebe do kraja. U Ferrari smo snažno osjetili da euharistija nije simbol, nego susret , živi dodir s Raspetim i Uskrslim. Stojeći pred tim otajstvom, postaje jasno: kao što su sveci dopustili da ih Kristova milost preobrazi, tako smo i mi pozvani živjeti od tog dara. Obraćenje, oproštenje i novi početak nisu plod naše snage, nego plod Njegove prolivene Ljubavi.

Ovaj susret zaključujem parafrazirajući fra Ivanovu molitvu:
Gospodine Isuse,
hvala Ti za Ljubav koja nas traži i kad se udaljimo,
koja nas podiže kad padnemo
i koja nas hrani svojim Tijelom i Krvlju.
Hvala Ti što si stvarno prisutan u našem životu,
u našim obiteljima, u našim borbama,
u našim tihim nadama i skrivenim ranama.
Daj nam hrabrosti zaviriti u dubinu vlastitoga srca,
priznati svoju slabost i otvoriti se oproštenju.
Preobrazi nas Gospodine,
da budemo svjedoci Tvoje milosti.
Krvi Kristova, prolivena za naše spasenje,
čuvaj nas, brani nas, u sve vijeke vjekova.