Održan treći susret u nizu kateheza "Duhovni tragovi fra Ante Antić"

Dragi prijatelji i štovatelji fra Ante Antića,

sinoć je održan treći susret u nizu kateheza "Duhovni tragovi fra Ante Antić" koji je održao fra Ante Crnčević na temu Ispovijednik o.Ante Antić. Susret smo započeli molitvom nakon koje je započela kateheza.

Lik fra Ante Antića i danas snažno govori onima koji traže dublji odnos s Bogom. Kao ispovjednik, odgojitelj i duhovni voditelj, nije odvajao svetost od službe – upravo je u tim konkretnim poslanjima živio i svjedočio svetost. Unatoč tome što nije mnogo pisao o sakramentu ispovijedi, njegov život i ispovijedanja govorila su dovoljno. Također, osim što je neumorno ispovijedao i sam je često išao na ispovijed– svakodnevno, pred bilo kojim svećenikom. Time je svjedočio da je česta ispovijed plod svetosti, ali i put koji vodi prema svetosti.

U središtu njegova razumijevanja ispovijedi stoji istina da je sakrament ispovijedi prije svega Božje djelo u našem životu. Naši grijesi ne odbijaju Boga od nas, nego se mi udaljujemo od Njega. Ipak, Bog je onaj koji u nama budi milost kajanja i koji nas ozdravlja od rana koje je grijeh ostavio. Pomirenje i oproštenje nisu plod naše savršenosti ili osjećaja, nego dar Kristove otkupiteljske žrtve. Spoznaja grijeha ne dolazi bez odnosa s Bogom. Onaj tko ne poznaje Boga, ne može u potpunosti prepoznati ni grijeh. Ako je vjera svijest povezanosti s Bogom, tada je grijeh upravo nepovezanost s Njim. Iz te spoznaje rađa se kajanje – jedini ispravan odnos prema vlastitim postupcima. No, grijeh nije dovoljno samo uočiti; potrebno ga je izreći što se događa upravo u sakramentalnoj ispovijedi gdje čovjek pred Boga stavlja sebe onakvim kakavim jest.

Sakrament ispovijedi uvijek se događa u Crkvi i po Crkvi. Iako je ispovijed osobna i naizgled anonimna, ona je ujedno duboko zajedničarska – vraća nas u zajedništvo s Bogom i s Crkvom. Njezina snaga ne ovisi o našim osjećajima ili sabranosti, nego o Božjoj milosti.

Fra Ante jasno je razlikovao duhovno vodstvo od sakramenta ispovijedi te je savjetovao svećenicima da ne odugovlače ispovijed te da ostanu usmjereni na bit sakramenta. Svojim pokornicima poručivao je da se ne vraćaju na već ispovijeđene grijehe, nego da gledaju naprijed – prema životu koji je pred njima. Bog nas oslobađa i ozdravlja kako bismo mogli ponovno živjeti u zajedništvu s Njim. Onaj tko se iskreno kaje ne ostaje potišten; trajna potištenost nakon ispovijedi znak je zatvorenosti u sebe i oholosti. Prava poniznost otvara srce milosti.

Važan element duhovnog iskustva ispovijedi je i spremnost stati „u red grešnika“. To nije gubitak vremena, već čin poniznosti. Nelagoda i stid koji se pritom javljaju dio su puta prema milosti. Kao što Adam nakon grijeha osjeća strah pred Bogom, tako i čovjek danas prolazi kroz iskustvo vlastite ranjivosti gdje susreće Boga.

Simbolika prostora naše crkve dodatno oslikava ovu stvarnost. Iz predvorja ulazimo u ispovjedaonicu, a iz nje ulazimo u crkvu – u zajednicu. To je put svakog vjernika: od udaljenosti i straha, preko susreta s milosrdnim Bogom, do ponovnog zajedništva.

Pouke fra Ante Antića poziv su svima nama da se ne bojimo pristupiti sakramentu ispovijedi, nego da u njemu prepoznamo Božje djelovanje koje nas liječi, obnavlja i vodi prema svetosti.

Susret smo završili molitvom. Hvala svima na izdvojenom vremenu i rastu u zajedništvu s produbljivanjem Antićeve duhovnosti.

Vidimo se 16. svibnja!