Cjelodnevno klanjanje za proglašenje časnog sluge Božjega fra Ante Antića blaženim 16.9.2026.
15/09/2026Održan peti susret u nizu kateheza "Duhovni tragovi fra Ante Antić"
Dragi prijatelji i štovatelji fra Ante Antića,
sinoć je održan peti susret u nizu kateheza "Duhovni tragovi fra Ante Antić" koji je održao fra Ante Crnčević na temu Tragovi šutnje. Susret smo započeli molitvom nakon koje je započela kateheza.
Postoji razlika između tišine i šutnje. Tišina je odsutnost zvuka, dok je šutnja svjesno i namjerno udaljavanje od riječi i buke. Šutnja može imati različita lica: može biti oružje kojim nekoga ignoriramo ili kažnjavamo, ali i znak mudrosti jer, kako kažemo, šutnja je zlato. Postoji šutnja slušanja, šutnja boli kada nam bol oduzme snagu riječi, šutnja iza koje se skrivamo, šutnja osamljenosti, zaštite i iščekivanja. Sve su to oblici ljudske šutnje. Ipak, postoji i dublja šutnja ona koja ponire u Božju šutnju. To je šutnja kao način i umijeće komunikacije s Bogom. Šutnjom možemo razgovarati s Bogom, ali i svjedočiti o Njemu. Film koji ćemo pogledati u šutnji neka nam bude vježba slušanja i pokušaj razumijevanja govora šutnje.
Današnji je svijet zaglušen mnoštvom riječi, poruka i obavijesti. Prezasićeni smo riječima koje više gotovo i ne čujemo. Ta zaglušenost prisutna je i u govoru o Bogu. Inflacija riječi osiromašuje i obezvrjeđuje riječ. Zato njezina težina i snaga dolaze upravo iz šutnje. Tišina nam omogućuje doživjeti bogatstvo svake izgovorene riječi, a nutarnja šutnja postaje pravo bogatstvo duha. Bez uranjanja u unutarnju šutnju i naše se riječi lako izgube u bujici drugih riječi.
Čovjek je biće sposobno odlučiti se za šutnju. Može šutjeti pred Bogom, slušati Njegovu riječ i otkrivati mudrost Njegova vodstva. Ponekad doživljavamo i Božju šutnju trenutke u kojima ne uspijevamo proniknuti do Boga i kada nam se čini da naše molitve nisu uslišane. Ali Božja šutnja nije odbacivanje čovjeka. Ona nas poziva na dublji odnos, pouzdanje i strpljivo osluškivanje Njegove prisutnosti.
Postoji i šutnja o Bogu. Ona nastaje kada nam ponestane šutnje pred Bogom. Kada govor o Njemu ne izvire iz molitve i osobnog susreta, lako postaje samo brbljanje o Bogu. Naša nesposobnost da govorimo o Bogu često otkriva krizu šutnje pred Njim. Iskrena šutnja pred Bogom razotkriva nas onakvima kakvi doista jesmo. Čak i molitva zatvorena samo u riječi može skrivati neiskrenost. Danas smo sve manje sposobni šutjeti pred Bogom, pa čak i u liturgiji.
Sveci su izrastali iz šutnje pred Bogom. Sveti Franjo jedne se noći s braćom povukao u osamu. Dok su drugi govorili koliko su molili, Franjo je rekao da je molio molitvu Gospodnju, ali da je ostao već na prvoj riječi: „Oče…“ Jedna mu je riječ bila dovoljna da uroni u dubinu Božje prisutnosti.
I sluga Božji fra Ante Antić u svojim spisima često govori o dužnosti njegovanja šutnje i čuvanju od suvišnih riječi:
„Gdje me dužnost ne zove govoriti, šutjet ću. O onome o kome se govori, preporučivat ću ga Gospodinu. Čuvaj se suvišnog govora. Neka u tebi čovjek šuti, a Bog govori.“
Govorio je i o svetoj šutnji – šutnji pred Bogom, sabranosti, klanjanju i prebivanju u Božjoj prisutnosti. Zato smo pozvani svakodnevno njegovati trenutke tišine i adoracije, poklonstva pred otajstvom Božje prisutnosti.
Šutnju možemo razumjeti i kao svojevrstan post: post ušiju od buke, post očiju od suvišnih slika i post jezika od nepotrebnih riječi.
Šutnja je post jezika, prostor u kojem čovjek prestaje govoriti kako bi mogao čuti Boga. Jer svetost se rađa iz šutnje pred Njim.
Susret smo završili molitvom. Hvala svima na izdvojenom vremenu i rastu u zajedništvu s produbljivanjem Antićeve duhovnosti.
