Godine nisu važne kada srce prepozna poziv na dobrotu. Naš najmlađi član Maro iskreno progovara o vjeri, volontiranju, vlastitim slabostima i želji da, po primjeru fra Ante Antića, postane bolji čovjek. Njegove riječi podsjećaju nas da je za pomaganje potreban samo prvi korak i srce spremno darovati dio sebe.

 

Hvaljen Isus i Marija!

Odlučio sam postati član Udruge jer vjerujem da nas je Bog stvorio kako bismo činili dobra djela, pomagali drugima i svakoga dana nastojali biti bolji, prepuštajući se u Njegove ruke. Kada učinim nešto dobro ili nekome pomognem, osjećam se ispunjenije i radosnije. Tada shvatim koliko je malo potrebno da bismo bili istinski sretni.

Danas se mnogi mladi pred svojim prijateljima srame prekrižiti, pomoliti ili zahvaliti Bogu. Često se žele dokazati pogrešnim stvarima samo kako bi ih drugi prihvatili. I ja griješim i činim pogrešne stvari, ali kada stanem pred svetohranište ili dođem na klanjanje za mlade u našoj crkvi, shvatim koliko se često pokušavam dokazati drugima. Pred Gospodinom postaje jasno da je najvažnije kako nas On vidi i što On misli o nama.

Mislim da mladima danas nije lako približiti lik i djelo sluge Božjega fra Ante Antića jer ih takve teme često ne zanimaju. Ipak, mogli bismo ih potaknuti da mu se obrate u molitvi, osobito kada prolaze kroz teške životne trenutke.

Kod fra Ante najviše me nadahnjuje to što mu nikada nije bilo teško saslušati ljude i razgovarati s njima o njihovim problemima. Meni je katkad teško pomoći u kućanskim poslovima ili učiti kada mi se ne da. Od fra Ante mogu naučiti da život trebamo iskoristiti čineći dobro i darujući barem dio sebe drugima. Ako primijetimo da je netko tužan ili usamljen, možemo mu prići, pitati ga kako je i treba li pomoć. Tako je živio fra Ante – uvijek blizu čovjeku.

I najmanje dobro djelo može nekome mnogo značiti. Ponekad mi se nije dalo otići posjetiti baku i djeda, a poslije bi mi bilo žao jer sam znao koliko bi im značili moj dolazak i razgovor. Hvala Bogu, to sam promijenio. Sada ih češće posjećujem jer sam shvatio koliko su važni u mojem životu i koliko ih volim.

Kroz volontiranje sam naučio da mali dio mojega vremena drugome može donijeti veliku radost i osmijeh. Druge mlade želim potaknuti vlastitim primjerom. Ako vide da me dobra djela ispunjavaju i čine boljim, možda će i sami poželjeti učiniti nešto slično.

Kao najmlađi član Udruge želim pokazati da godine nisu važne za volontiranje – važni su dobra volja i otvoreno srce.

Mladima bih poručio: Ne bojte se napraviti prvi korak i ne dopustite da vas zaustavi tuđe mišljenje. Ako pogriješite, nema veze – ustanite i ustrajte. Najvažnije je kako vas Bog vidi. On poznaje vaše srce i raduje se svakom dobru koje učinite.