6. dan hodočašća Stopama svetaca

Dragi prijatelji i štovatelji o. Ante Antića,

šestog dana hodočašća put od Ferrara do Reggio Emilia bio je više od obične vožnje. Bio je to hod prema bratstvu. Fra Ivan nas toga jutra nije samo „uveo“ u temu bratstva on nam ga je pokazao. Govorio je jednostavno, a snažno; bez velikih riječi, ali s dubinom koja dolazi iz iskustva. Dok je dijelio svoje misli, osjećalo se da ne prenosi naučeno gradivo, nego proživljenu stvarnost. Bratstvo je u njegovim riječima imalo lice, boju i toplinu. Znali smo da govori o onome što sam živi , odnosima koje gradi strpljivo, o radosti zajedništva, o prihvaćanju različitosti bez zadrške.

Njegov način govora bio je poput svjetiljke , osvjetljavao je male, svakodnevne geste koje često uzimamo zdravo za gotovo: pogled koji ohrabruje, riječ koja podiže, prisutnost koja ne osuđuje. Učio nas je da bratstvo nije ideja, nego odluka , odluka da drugoga gledamo kao dar, a ne kao teret; da ostanemo blizu i onda kad nije lako. I možda je upravo zato sve što je rekao ostalo u nama ,jer je bilo istinito, i životno.

Dolazak u Reggio Emilia bio je poput povratka kući.
Doček poznatih i dragih lica zagrlio nas je prije nego smo i stigli izgovoriti riječi. U tim susretima nije bilo distance samo radost, toplina i osjećaj pripadnosti. Kao da nas je grad raširenih ruku primio u svoje srce i šapnuo: „Dobrodošli doma.“

Ljepota euharistije i klanjanja toga dana imala je posebnu dubinu. U tišini pred Presvetim osjećao se mir koji nadilazi riječi. Kao da smo barem na trenutak dotaknuli komadić anđeoskog života , onog života u kojem nema straha, nema podjela, nego samo prisutnost, svjetlo i ljubav. Pogledi su bili mirniji, srca otvorenija, a duša zahvalna.

Današnja želja, koja tiho sazrijeva u nama, jest da ono što ovdje živimo ne ostane samo uspomena. Da tu istu jednostavnost zagrljaja, tu slobodu pogleda punih nade i sreće, ponesemo sa sobom. Da bez imalo straha i srama grlimo jedni druge i kad se vratimo u svoju svakodnevicu. Da budemo nositelji ove topline, da budemo mostovi, a ne zidovi.

Ako smo ovdje mogli živjeti tako iskreno, radosno i bratski onda to možemo i ondje gdje smo poslani.
Neka nas ovaj šesti dan nauči da se anđeoski život ne živi daleko od svijeta, nego usred njega , u osmijehu, u zagrljaju, u pogledu koji drugome govori: „Drago mi je što postojiš.“