U ponedjeljak 4. ožujka 2024. godine u Samostanu o. Ante Antića u Splitu na Trsteniku, svečano je obilježena 59. obljetnica smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, a kojoj je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio fra Kristian Stipanović, župnik Župe Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu. Euharistijsko slavlje, na sam dan proslave, u franjevačkoj samostanskoj crkvi Presvetog Otkupitelja predvodio je zadarski nadbiskup u miru mons. Želimir Puljić.
U koncelebraciji s mons. Puljićem sudjelovali su: fra Domagoj Volarević, gvardijan samostana o. Ante Antića, fra Siniša Balajić, magistar franjevačkih bogoslova, don Vedran Torić, rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa te još dvadeset pet braće svećenika te četiri đakona. Slavlje je privuklo veliki broj vjernika iz grada Splita.
Na euharistijskom slavlju sudjelovale su i Školske sestre franjevke, sestre franjevke od Bezgrešne, sestre Službenice Milosrđa – Anćele i bogoslovi Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Misno slavlje animirali su bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja ministrirajući i pjevajući. Zboru bogoslova, u proslavi Antićeva, pridružio se Župni zbor Gospe od Zdravlja na Dobrom pod ravnanjem prof. fra Stipice Grgata i s. Zorislave Radić.
fra Mate Šakić
Donosimo i propovijed mons. Želimira Puljića:
Fra Ante Antić (1893.-1965.) - Božji čovjek duhovne širine i dobrote
Ovdje mi se čini korisnim i interesantnim spomenuti dvije misli iz čestitke koju je uputio novoimenovanome zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, koji se kod njega ispovijedao. U svom dopisu fra Ante ističe: „Prevelika je milost biti nasljednik svetih Apostola, a time i nositelj božanskih prava s nebeskim ključevima“. Budući da ga je „Krist odabrao i povjerio mu Crkvu u Zgrebu“, fra Ante mu napominje neka bude „neustrašivi branitelj i čuvar Božje objave, svete vjere, Crkve i dostojanstva čovjeka“. Čitajući ovu sadržajnu i teološkim i ekleziološkim duhom prožetu čestitku, dođe mi parafrazirati riječi svetoga Pavla VI. koje je izgovorio u prigodi proglašenja blaženim otca Leopolda Bogdana Mandića (2. svibnja 1976.): „Gledaj samo kako je jednostavan, siromašan i čovječan; skroman, vedar i sabran; sav u zanosu nevidljive Božje prisutnosti. A ipak je prisutan i spreman pomoći, pa imaš dojam da su mu poznate naše brige. Pogledaj toga siromašnoga, maloga kapucina koji nas privlači i oduševljava“.
Sluga Božji fra Ante bio je svjestan silnih zavođenja tijekom prve i druge polovice dvadesetoga stoljeća, posebice gledom na ideologije liberalizma sa zapada, te ateizma i komunizma s istoka. Nije se, međutim, pred njima plašio niti se dao shrvati. Vjerovao je, naime, u metodu obraćenja koju ima sakrament svete ispovijedi, pa milosnim djelovanjem čini da ljudi bivaju kadri „obući novo ruho puno ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, milosrđa i zahvalnosti“ (Kol 3,12-15). Stoga se nije se umarao poticati i hrabriti sve neka ne podlegnu naučavanju iskrivljenih antropologija koje niječu Boga, a religiju smatraju „opijumom naroda“. Fra Antin suvremenik francuski spisatelj G. Bernanos veli da su plodovi njihovoga „vladanja u društvu, odgoju i kulturi“ doveli svijet do „takve krize kakvoj nije bilo premca u povijesti čovječanstva“. Uz navedenu krizu, koju su proizvele ideologije liberalizma, ateizma i komunizma, u naše vrijeme sve više je nazočan „pokret transhumnaizma“ i „rodna gender-ideologija“ koje nazivaju suvremenim antropološkim herezama. Njihov svjetonazor i tumačenje čovjeka u potpunoj je suprotnosti s učenjem Katoličke Crkve i s nazorima kršćanske antropologije. Promotori ove agende ne prihvaćaju činjenicu da se ljudska bića rađaju kao muško i žensko, već tvrde da je „njihova rodna razlika zapravo društvena konstrukcija“ koju se može birati, korigirati i mijenjati.
U katedrali sv. Patrika u New Yorku, naime, održan je 15. veljače 2024., sprovodni obred za muškarca koji je umro u 52. godini života. Nakon što se od muškarca „transformirao“ u ženu, Ceciliju Gentili, posljednjih godina kao ateistkinja i transseksualka aktivno se uključila u „redove LGBT zajednice“. Neshvatljivo je da je sprovod održan u katedrali kad se zna da je Cecilija bila borbena ateistkinja i transseksualka. Na sprovodu se, pišu portali, okupilo oko tisuću podupiratelja toga pokreta i „pretvorilo sakralni prostor u predstavu nastranosti“, kako u oblačenju, tako i u ponašanju. Klasični tekst melodije „Ave Maria“, na primjer, mijenjali u pjesmu „Ave Cecilija“, a unaokolo pokojnice stajali su izrazi na španjolskom jeziku, poput „ponosna transvestitka“, „majka bludnica“. (Zašto na španjolskom usred New Yorka? Naime, pokojnica dok je još bila „muško“ u 26. godini stigla je kao migrant iz Argentine). Predstavnici „šarenoga mnoštva u katedrali“ tražili između ostaloga u svojim poklicima neka im „Bog pomogne u zahvatima promjene spola“. Budući da je Cecilija bila aktivna pobornica prostitucije, prakticirala transseksualizam i deklarirala se kao borbena ateistkinja, sprovod prema crkvenim normama nije nikako mogao završiti s vjerskim obredom u crkvenom prostoru, pogotovu ne u katedrali. Neki su portali dali do znanja da su njezini istomišljenici i članovi „Gender društva“ upravo ovom lakrdijom „sprovoda u katedrali“ udovoljili njezinoj želji i pretvorili katedralu u sramni bordel. Nadbiskupija je zbog učinjenog sakrilegija u svetom prostoru učinila pokajnički i pokornički čin zadovoljštine. Ali, ostaje gorak okus samoga događaja, kao i poruka kuda može dovesti „rodna ideologija“, koju nažalost podupiru i neki pojedinci iz crkvenih redova. Neka nas Bog sačuva od nasilja ove nove ideologije koju je Papa Franjo nazvao „suvremenom kolonizacijom“, a njegov časni predšasnik Benedikt XVI. je rekao da „ona vrši atentat na obitelj“.
Sluga Božji fra Ante bio duboko svjestan slabosti ljudskoga duha i podložnosti zavođenjima spomenutih ideologija koje su upropastili brojne duše. On se, međutim nije plašio pred njima, niti dizao ruke za predaju. Dapače, neumorno je dizao ruke da blagoslovi, ohrabri i učvrsti ljude da se ne plaše svojih slabosti i da se odvaže oduprijeti zavodljivostima spomenutih ideologija. Vjerovao je u moć i snagu sakramentalne milosti koja pomaže u jačanju ljudskoga duha da ne podlegnu suptilnoj kolonizaciji spomenutih ideologija. Poticao je i usmjeravao svoje penitente neka rade na sebi, obraćaju se i popravljaju. Posebice im je savjetovao neka se hrane duhovnom hranom koja je neprolazna i vječna[1]. Kao vjernici znamo za velike milosti koje Gospodin obilno dijeli svima koji se kaju i ispovijedaju, pa imaju osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koju Crkva po sakramentima pruža. To stvara „dojam pomilovanosti i sigurnosti“, pa se ljudi osjećaju „nošeni valovima milosti“. Nošen tim „valovima milosti“ sluga Božji fra Ante provodio sate i sate u razgovorima i u ispovjedaonici. Bog mu je obilno dao dar mudrosti i savjeta, pa je imao je prikladnu riječ za svakoga. A njegova „zlatna ruka“ neumorno je blagoslivljala i odriješivala. Kako je lijepo imati prijatelja „zlatne ruke“ koji razumije i pomaže djelima i savjetima. A znamo da su fra Anti dolazili radnici i studenti, profesori i vojnici, časne sestre i redovnici, svećenici i biskupi. Neka i nama sada s neba izmoli potrebne milosti i pomogne u našem hrvanju s opasnim herezama, ideologijama i drugim životnim teškoćama. Posebice neka nam pomogne usvajati vrline „ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, krotkosti i poniznosti, milosrđa i zahvalnost“ koje sveti Pavao nabraja kao nužnu prtljagu za svakoga kršćanina.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski u miru
Split – klerikat franjevaca, 4. 03. 2024.
[1]Bečki psiholog Karl Gustav Jung (1875.-1961.) negdje je zabilježio „kako su paralelno s padom religioznog života, vidljivo se umnožile i neuroze“. I dodao da su „religije kao ljekoviti sustavi bili velika pomoć ljudima u liječenju duševnih patnja“, jer su pomagale čovjeku osloboditi se, ne samo od neurednih osjećaja krivnje, straha, srdžbe, bijesa, ljubomore, zavisti i neprijateljstva, već i od svih zarobljavanja koje su sa sobom donosile brojne ideologije.