četvrti dan bio je poput tihog, ali snažnog otkucaja srca našega hodočašća, dan u kojem se milost mogla gotovo opipat.
U tišini Svetišta sv. Padre Pia spontano stišava. Stajati uz grob svetog kapucina, Padre Pia značilo je stati pred svjedočanstvo čovjeka koji je kroz trpljenje naučio ljubiti bez zadrške. Imati milost slaviti svetu misu tik uz njegovo počivalište bio je dar koji nadilazi riječi. Propovijed, koju je fra Ivan izrekao bila je nadahnuta i prožeta dubinom, dotaknula je ono najosobnije u nama , pitanje naše vjere, našeg pouzdanja i naše spremnosti da Bogu dopustimo voditi nas kroz rane i kušnje. U toj blizini svetosti osjetila se pozvanost na hrabriju vjeru, na ustrajniju molitvu i na srca koja se ne boje kleknuti pred Gospodinom.
Ispunjeni milošću krenuli smo dalje prema Svetištu Okrunjene Gospe. Pred likom Okrunjene Gospe srce se spontano predaje majčinskoj nježnosti. Molitva je bila tiša, ali jednako snažna.

Pomazanje uljem i znakom križa na čelo kojeg je fra Ivan stavio svakom hodočasniku uz molitvu nosilo je posebnu simboliku: predati Gospodinu svoje slabosti, rane i strahove, i dopustiti da On bude Onaj koji liječi. U tom činu osjetila se duboka povezanost zajedništva, nitko nije bio sam, svi smo stajali kao braća i sestre pod Marijinim plaštem.
U sabranosti puta, dok su se dojmovi dana još slagali u srcu, fra Ivan nas je kroz deset Božjih zapovijedi poveo u duboku i konkretnu pripravu za sakrament ispovijedi. Nije ostao na općenitim riječima, nego je svaku zapovijed približio stvarnosti našega svakodnevnog života.
Govorio je o odnosima u obitelji, o riječima koje znaju raniti, o šutnji kada je trebalo progovoriti, o umoru koji postaje izgovor za nedostatak ljubavi. Podsjetio nas je kako se idol može sakriti u uspjehu, novcu, vlastitoj slici o sebi. Dotaknuo je i one tihe nutarnje borbe, zavist, ogovaranje, ravnodušnost prema tuđoj patnji. Njegova gorljivost nije bila teška ni osuđujuća, nego budna i očinska. Svaka riječ bila je jasna, pročišćena i usmjerena prema obraćenju. Govorio je tako da nitko nije mogao ostati ravnodušan. U autobusu je vladala tišina koja nije bila prazna, bila je ispunjena preispitivanjem, iskrenošću i željom za susretom s milosrdnim Ocem.

Četvrti dan tako je postao dan čišćenja, dan hrabre vjere i dan tihe, ali snažne milosti. Odlazili smo umorni tijelom, ali obnovljeni duhom svjesni da nas Gospodin vodi korak po korak, od svetosti do svetosti, od milosti do milosti.

- s. Helena Rašić