GOVOR P. IVANA KOZELJA, D.I. ODRŽAO ISPRED MRTVAČNICE NA MIROGOJU
Braćo i sestre u Kristu!
Zašto smo se danas u tolikom broju okupili da na zadnji počinak ispratimo zemaljske ostatke čovjeka, redovnika franjevca, Božjega svećenika, kojega je čitav katolički Zagreb poznavao pod jednostavnim imenom fra Ante Ante? Ta nema na njemu ništa što jednog čovjeka čini velikim u očima svijeta. Nije on bio nikakav učenjak, koji piše i za sobom ostavlja znanstvena djela; nije on bio nikakav glasoviti propovjednik ili briljantan predavač, koji pokreće masama ili vodi intelektualce; nije zauzimao nikakvog istaknutog mjesta u crkvenoj hijerarhiji; pa čak ni u upravi Reda, nije vršio neke vidljive utjecajne uloge. Iza njega ne ostaje nikakvo vidljivo, monumentalno djelo, koje bi potomstvu govorilo o poduzetnosti i veliko-poteznosti, stvaralačkoj genijalnosti njegova duha.
Pa ipak…! Unutar jedne godine ili čitavih decenija mnogo mrtvih tjelesa velikih ljudi, uglednih svećenika, redovničkih poglavara, crkvenih prelata pred mrtvačnicom čeka na blagoslov i odrješenje Kristovog svećenika, prije negoli će krenuti na svoj zadnji put; ali rijetko koje okružuje ovoliko mnoštvo. Mnoštvo koje se okupilo-ne možda po službenoj dužnosti, iz neke puke građanske učtivosti, bez pravog nutarnjeg sudjelovanja; nego mnoštvo koje je došlo ovamo po vlastitom nutarnjem poticaju i stoji oko ovoga lijesa s uzdrhtalom dušom i potresenom nutrinom, s dubokim poštovanjem i svetom ozbiljnošću; ozbiljnošću, koja graniči sa strahopoštovanjem i pobožnošću. Stotine i stotine okružuju ovaj lijes s upravo djetinjom privrženošću i odanošću; srcem punim duboke i iskrene zahvalnosti; srcem punim tihe i mirne boli za najboljim i svakog poštovanja vrijednim ocem; plaču za najvjerojatnijim i najintimnijim prijateljem; za onim koji im je bio pribježište, izvor svjetla i utjehe, duboke vrelo jakosti i izdržljivosti u najtežim i najmračnijim, a često i najsudbonosnijim časovima života.
Što se krilo u tom jednostavnom, skromnom, povučenom, gotovo plašljivom redovniku; što je tako neodoljivo privlačilo k njemu sve što je među nama još kadro osjetiti tjeskobnu zabrinutost za istinski napredak i spasenje svoje besmrtne duše; sve što kroz ovo nestalno i varavo osjetno traži i napipava nevidljivu stvarnost, vječnoga Boga? Ono, što sam doživio sam, uvjeren sam da su doživjeli i mnogi od ovdje prisutnih; Kad ste iz ulične buke i vreve, sami puni kojekakvih briga, prestupili prag njegove sobice i približili se tom redovniku i svećeniku, vi ste imali osjećaj da ste u hipu preneseni u neki drugi, tako čudesno smireni nadzemaljski svijet i da se nalazite u Božjoj blizini; gledajući ga pred sobom tako skromna i jednostavna, vi ste spontano ponavljali riječi sv. Pavla: Apparuit benignitas et humannitas Salvatoris nosti Dei-ukaza nam se dobrotai čovjekoljubivost Spasitelja našega Boga-učeći nas da se odreknemo bezbožnosti i želja ovoga svijeta i da živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu, očekujući blaženu nadu i slavni dolazak velikoga Boga i našega Spasitelja Isusa Krista (Titu 3. 3.4.-2-12).
To je bio fra Ante čitavom svojom pojavom, svakom svojom riječju i gestom, svim svojim neumornim djelovanjem, kako unutar svoga rada, tako i u širokom krugu onih koji su se povjeravali njegovom duhovnom vodstvu. Čisti, nepatvoreni, autentični evanđeoski duh, postao je u njemu tijelo u posve izuzetnoj mjeri; zračio je i progovarao iz njega neobičnom snagom.
Karakteristične evanđeoske kreposti: djetinja jednostavnost i nehinja poniznost i istinska dobrota tako su se neprisiljeno i snažno održavale s njegova bića da ti je bilo smjesta jasno: to nije naučeno, to nije stečeno nekim asteckim metodama, to nije nekom mukom stečena discipliniranost, nego nepatvoreni i spontani izljev nutrine, koja je sva prožeta Kristovim duhom.
Kao neko novo, originalno, ali vjerno izdanje svoga velikoga oca. sv. Franje, on je najprije živio i djelovao u svojoj redovničkoj obitelji, među svojom subraćom. Uvijek se smatrao nevrijednim članom svoje redovničke provincije. Pun zahvalnosti, što ga je, iako boležljiva, osamnaestogodišnjeg mladića g. 1911. primila u svoje krilo, on je već zarana prikazao svoj život za nju. Duge godine-najveći dio svog redovničkog života od g. 1917.-1957. on je najprije kao Socius Magistri, a onda kao Magister klerika u Makarskoj pa u Zagrebu vršio neupadnu, ali vrlo delikatnu i prevažnu službu učitelja i uzgojitelja redovničkoga podmlatka. Tri crte u njegovoj duhovnoj fizionomiji i iz njegovih pouka učenici ne mogu zaboraviti: poniznost, koja se nikad neće demantirati, koja će autentičnost pokazati u najtežim kušnjama; koja će se najpotresnije očitovati, kada malo vremena prije smrti-primajući sv. bolesničko pomazanje-bude učinio pred njima učinio javnu ispovijed svoga života. Duh poslušnosti i posvemašnjeg podvrgavanja crkvenim poglavarima: ''Djeco moja, Bog će nas kazniti'', to je bila riječ, kojom je odlučno presjekao svako prigovaranje i opiranje poglavarima. Nadasve neiscrpiva dobrota i djelotvorna, do kraja, požrtvovna ljubav za povjerene duše i svoga bližnjega: pun uslužnosti, zatajivanja sebe kada je trebalo pomoći bližnjemu; sama žrtva za bližnjega u svakom času i u svakoj situaciji.- Dosta je da progovorite s bilo kojim od njegovih učenika-a ima ih koji poradi svoje učenosti uživaju svjetski glas-odmah osjetite da uspomenu na o. Antu nose u duši kao najdražu svetinju i najveće blago provincije; da u njega gledaju kao svjetionik i uzor pravog redovnika. Sama činjenica da se ispovijedao svaki dan, rječito govorio, s kojom budnošću i nježnošću savjesti se trudio da živi čist i neporočan pred Licem Trojedinoga Boga. Jedan od njegovih bivših srednjoškolskih učenika, sada srednjoškolski profesor, autor par zapaženih djela s hrv. Jezičnog područja, veli: S njim sam živio kao njegov klerik u Makarskoj 4 godine; kasnije kao subrat 3 godine: ''Uvjeren sam da nikada nije ni najmanje hotimičnim grijehom uvrijedio Boga''.
Već u Makarskoj žar njegove apostolske ljubavi nije mogao ostati zatvoren unutar redovničke obitelji nego je zahvaćao daleko preko samostanskih zidova. Posebnu brigu je posvećivao onima kojima je kao i njemu bila povjerena briga za mladež-učiteljicama. Gdje ne bi dospio osobno, stizao bi svojim brojnim pismima i zajedničkim poslanicama. A kad se 1946. preselio definitivno u Zagreb, kao da je novi arški župnik ostavio svoje stoljeće i svoju župu i udario svoje sjedište u ispovjedaonici crkve Gospe Lurdske i u skromnoj govornici franjevačkog samostana u Vrbanićevoj ulici. Taj tako vidljivo u Boga uronjeni čovjek, koji je hodao među nama kao živa i neprestana molitva; taj prodorni njegov pogled, koji je Bogom prosvjetljen znao, na najveće čuđenje, a kadikad zaprepaštenje, čitati sakrivene tajne srca; taj pognuti svećenik koji čedno gleda preda se, a proročkom vidovitošću zna pokazivati put u budućnost; a nadasve ta neiscrpiva, majčinska njezina dobrota, združena, ako je trebalo, s muževnom odlučnošću i energijom oca i čovjeka koji je svjestan da govori u Božje ime; sve to je privlačilo k o. Antiću veliki broj duša. Povjeravali su mu se visoki crkveni prelati i učeni profesori bogoslovije; pitali su ga za savjet brojni svećenici i redovnici, tražili njegovu duhovnu pomoć brojni ženski samostani, a pogotovo tolike duše odasvud iz naše domovine, koje usred svijeta biju svoj teški životni boj. – Tko mu se mogao približiti – ne znam kako uzbuđen, uzrujan, nabusit, - a da ne a da ne ti u čitavoj pojavi razabrao jeku riječi Kristovih: Učite se od mene, jer sam blag i ponizan srcem i naći ćete mir u duši svojoj. Tko mu je došao izmoren, iscrpljen, klonuo i potišten, na kraju svojih snaga, a da u njegovu srcu nije našao oživotvorene riječi: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti.-U koga od svih, koji su danomice kucali na vrata njegova srca, nije taj ponizni i siromašni redovnik prelio nešto od svog duhovnog bogatstva; nešto od žive vjere i žarke ljubavi koja je gorjela u njegovu srcu. I u zadnjim svojim danima poznavao je samo jednu žalost: žalost, što nije više ljubio svoga Boga; samo jednu želju: da bi Krist što potpunije živio u njemu i po njemu se proslavio. Rekosmo da o. Antić ne ostavlja iza sebe nikakva velika djela. Što nam je mogao ostaviti većega i ljepšega nego svijetli lik skromnoga franjevca i Kristova svećenika! Što nam je dragocjenije i trajnije mogao ostaviti nego sebe u onima, kojima je za života ponavljao riječi Pavlove: Filioli mei, suos iterum parturio donec for metur in vobis Xtus.. djeco moja, koju ponovno s bolovima rađam, dok se Krist oblikuje u vama (Gal. 4,19), a sada s neba pokazuje na svu svoju brojnu duhovnu djecu, ponavljajući riječi istoga apsotola: Vi ste naše preporučeno pismo… koje mogu poznati i čitati svi ludi, pismo sastaljeno našom skrbi.. napisano ne crnilom, nego Duhom živoga Boga-Gaudium meum et corona mea.
U ovaj čas stojimo oko njegova mrtva tijela i naše srce plače, a duša nam je rastužena. Ostavlja nas taj mili i blagi lik, nad kojim je trajno lebdio i oko kojega je uvijek titralo nešto tajanstvenoga i svetoga; išcezava i z naše sredine to tako produhovljeno uvijek smireno i vedro live; te duboke, djetinje nevine, a tako ispitivačke, pronicave i mudre oči; odilazi taj dobri pastir i Božji čovjek, uz kojega smo se osjećali tako mirnim i sigurnim. Ali nije u našem srcu samo plač, u duši tuge. Iz našeg vjerom rasvijetljenog bića izvija se i radosna pjesma zahvalnica, koju smo naučili od Učitelja i Oca, čiji je vjerni sin bio fra Ante:
Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine!
Tvoja je hvala, slava, čast i svaki blagoslov.
Samo Tebi, Svevišnji pripada sve…
Hvaljen budi, moj Gospodine, radi sestre naše tjelesne smrti
kojoj ne može izmaći nikoji živi čovjek.
Jao onima koji umiru u smrtnom grijehu!
Blago onima koji se podlažu Tvojoj svetoj volji, jer
njima neće druga smrt nauditi.
I kao da mi pokojnik oduzima riječ-da sam svoju životnu
završi stihovima popijevke Suncu: Hvalite i blago
sivajte moga Gospodina i zahvaljujte Mu
I služite Mu u velikoj poniznosti.