Vatikanska radiostanica prenijela je ovaj tekst 9. ožujka 1965. u svojoj emisiji na hrvatskom jeziku od 18.45 do 19h.

+ fra Ante Antić, franjevac

Jučer, u ponedjeljak 8. ožujka, na Mirogoju u Zagrebu obavljen je najsvečaniji sprovod velikog Božjeg sluge, ispovjednika grada Zagreba, franjevca splitske Provincije Presvetog Otkupitelja, o. Ante Antića.

Nakon duge bolesti, koju je svetački podnosio – ne prestajući vršiti svoju omiljenu službu ispovjednika, tješitelja i prosvjetitelja Bogu odanih duša – o. Ante Antić preminuo je nešto iza podne u četvrtak 4. ožujka u svom franjevačkom samostanu kod Svetišta Gospe Lurdske u Zagrebu.

Skriveni Bogu mili život i svetački lik ovog primjernog i poniznog sina sv. Franje zaslužuje potanji i iscrpniji izvještaj. Zasada dajemo samo najkraće podatke.

Rodio se u Zatonu (Šepurina) kod Šibenika 16. travnja 1893. redovničko odijelo sv. Franje obukao je na blagdan Rana Serafskog Oca 17. rujna 1911. Sveti misnički red primio je 29. srpnja 1917. Umro je dakle u 72. godini života, u 64. godini redovništva i u 48. godini svećeništva.

Sav svoj redovnički i svećenički život istrošio je kao uzgojitelj klerika i voditelj duša na stazama kršćanske savršenosti i svetosti. Bio je najprije dugogodišnji magister franjevačkih bogoslova na Bogoslovskom Institutu u Makarskoj. Posljednjih 20 godina proveo je kao traženi ispovjednik i učitelj duhovnoga života, tješitelj i prosvjetitelj duša, u Svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu.

Naš katolički Zagreb ubrzo je osjetio da ima u svojoj sredini Božjeg čovjeka, Oni koji su kod njega dobili smirenje, svjetlo, utjehu, postadoše brzi razglasivači njegova blagotvorna utjecaja. I tako je blagopokojni o. Ante Antić ubrzo osvojio Zagreb i razvio u njemu vrlo plodnu duhovnu djelatnost, skrivenu doduše daskama ispovjedaonice i jedino dragom Bogu posve poznatu. U njegovoj su se ispovjedaonici ili pokorničkoj redovničkoj čeliji danomice izmjenjivali brojni pokornici. K njemu su hrlili mladi klerici, časne sestre svih Družba, ljudi iz najrazličitijih slojeva društva i staleža, sveučilišni profesori, liječnici, radnici, majke i očevi obitelji, studenti itd. Ukratko, svi koji su bili željni dubljega duhovnoga života, jasnijeg usmjerenja k Bogu, svi koji su osjećali potrebu mira, utjehe, ohrabrenja, svjetla. A kamo nije mogla dospjeti njegova živa riječ, dospjela su brojna njegova pisma vršeći posao ljubavi i ohrabrenja.

Kroz posljednjih je 5-6 godina života teško pobolijevao, ali se zato njegov duhovni rad nije nimalo smanjivao. On je i s bolesničkog kreveta nastavio vršiti svoj blagotvorni utjecaj. I tko je jednom bio kod njega, nikada neće zaboraviti onih njegovih blagih i blagih i dobrih iako ispitljivih očiju; onih sklopljenih ili na blagoslov raširenih ruku; a nadasve onog blagog osmjeha oko usana koje su neumorno govorile o Bogu. Svatko je od njega izlazio bolji, mirniji, jači, s većom vjerom u Boga i s jačom odlukom da bude Božji. Što je nekoć bio naš sunarodnjak Sluga Božji o. Leopold Mandić, kapucin, za Padovu, to je za naš Zagreb kroz posljednjih 20 godina bio o. Antić. A poznato je da je stigmatizirani kapucin P. Pio da Petralcina znao reći došljacima iz Hrvatske: ''Što dolazite ovamo (u San Giovanni Rotondo kod Foggia) kad imate kod kuće u Zagrebu o. Antu Antića?''

Bez obzira na te glasove, o. Ante Antić bio je svakako Božji čovjek, duša koja je kroz cijeli život poput žrtve paljenice izgarala na Božjem oltaru: Bog na slavu, bližnjemu na duhovnu korist. Kraj slabašnjih tjelesnih sila Bog ga je obdario jakim duhom, a uz neobične prirodne darove, osobito uz svježu intelektualnu bistrinu i sposobnost razumijevanja ljudi posjedovao je, kako se općenito vjeruje i dar vrhunske pronicavosti, utjehe i sigurnosti u vodstvo duša pa i u najtežim, koji put beznadnim slučajevima.

Kada se jednoga dana saberu svi njegovi duhovni spisi i sakupe tolike uspomene, koje zasada ljubomorno čuvaju mnoga srca, pred nama će, vjerujemo, zasjati novi lik jednoga velikoga Božjega ugodnika, koji je svojom ljubavlju i svojim radom snažno podupro Crkvu Božju u našoj domovini, a osobito u našem bijelom Zagrebu. Smijemo se nadati i moliti da se Gospodin udostoji proslaviti znakovima svetosti, uz ostale duhovne veličine našega naroda i ovog svog vjernog slugu.

Na ispraćaju na Mirogoju, dok se ispaćeno tijelo spuštalo u naručaj, kako bi sv. Franjo rekao, sestre i majke naše zemlje, franjevački su klerici sa Kaptola otpjevali svom milom bratu Anti pjesan koja se svake godine pjeva kod spomena preminuća sv. Oca Franje: ''Osanotissima anima – o presveta dušo, kod tvojega prijelaza doletješe Ti ususret nebeski građani, a korovi anđela primaše te s klicanjem dok te Presveto Trojstvo pozivalo: ostani s nama dovijeka!''

Pokoj i svjetlo vječno velikoj duši o. Ante Antića u vječnom zagrljaju s Bogom Trojedinim!